Konstantinov jubilej - 1700 godina Milanskog edikta

konstantinov jubilej

 

Prije sedam godina, naš grad Split proslavio je 1700. godišnjicu svojeg osnutka, u spomen na dovršetak palače cara Dioklecijana. I ove godine slavimo 1700. godišnjicu. Međutim, ovaj put slavljenik je čitavo kršćanstvo. I ne slavi samo naš grad, već čitav svijet. Slavimo slobodu kršćanstva. Naime, dok je car Dioklecijan okrutno progonio kršćane, njegov nasljednik car Konstantin darovao im je slobodu. Njemu u spomen, ove godine slavimo Konstantinov jubilej, u sjećanje na čuveni sporazum iz 313. godine - Milanski edikt.


Milanskim ediktom omogućena je sloboda vjere unutar Rimskog Carstva, bilo da je riječ o kršćanskoj ili nekoj drugoj vjeri. Zavadala je međuvjerska tolerancija. Crkvi je vraćena zaplijenjena imovina. Kleru se dala na raspolaganje veća svota novca i oslobodilo ih se od javnih službi. Na carskom novcu pojavili su se kršćanski znakovi. Novi zakoni pokazali su veće poštivanje dostojanstva ljudske osobe; zabranjen je prisilni rad zatvorenika, žigosanje lica na igrama u areni. Ukinuto je razapinjanje na križ, zatvorenici su dobili pravo tijekom dana izići na dnevnu svjetlost. Ukinute su gladijatorske borbe. Zakonom je zabranjeno da oženjeni muškarci imaju priležnice. Iskorjenjivana je sodomija, dokinuta legalnost homoseksualne klase. Kršćani su dobili pravo pred biskupom dati slobodu svojim robovima. Dobili su priliku natjecati se za visoka dužnosnička mjesta u državnoj administraciji. Biskupima se daje pravo da s punom valjanošću mogu suditi u građanskim sporovima. Donosi se zakon kojim se neoženjeni i oni bez djece oslobađaju fiskalnih nameta. Donesen je zakon o neradnoj nedjelji (za sudove i manualne poslove). Umnožena su bogoštovna mjesta (bazilike u Rimu i Jeruzalemu). Posvuda su osnovane nove biskupije. Pažljivo se razvijala teološka djelatnost. Konstantin je naložio Euzebiju da 331. godine crkvi u Konstantinopolu isporuči 50 primjeraka Biblije.


Ipak, uz sve pozitivno i spasonosno, Konstantinova vladavina ostavila nam je kao nasljeđe i neke negativne posljedice. Naime, tada na povijesnu pozornicu stupa fenomen zvan cezaropapizam. Svjetovni vladar ujedno postaje i crkveni poglavar. U iskorjenjivanju poganskih religija i hereza prečesto se počelo pribjegavati sili. Biti kršćanin kod nekih više nije bilo pitanje osobne odluke i izbora, već praktična nužnost i formalnost. Ipak, Konstantinova vladavina započela je jedno dugotrajno povijesno razdoblje nazvano Konstantinova era. Njome je završena epoha katakombi i došlo je vrijeme slobode za Crkvu.


No, što je od svega toga danas ostalo? Ironično, na II. vatikanskom koncilu, Yves Congar ustvrdio je kako je “Crkva izišla iz Konstantinove ere”, što je pozitivna stvarnost ukoliko ona dovodi do shvaćanja kako kršćanstvo nije u službi države. No, negativna je ukoliko se govori o vjerskoj slobodi. Danas, vjera kao da se ne smije izraziti javno. Ustav Europske unije odbacuje svoje kršćanske korijene. Čak 86% Hrvata deklarira se katolicima, a u javnim nastupima treba ih svijećom tražiti. Nadalje, samo u 2012. godini, u progonima je ubijeno 105 tisuća kršćana. Krvavi progoni realnost su zemalja Trećeg svijeta. U Indiji je 2008. godine preko 230 crkava uništeno, a 450 sela sravnjeno sa zemljom. Hinduistički radikali boje se da će evangelizacija privući najnižu i najsiromašniju indijsku klasu Dalita (nisu čak ni kasta) i dovesti do njihovog masovnog pokrštavanja. U Sjevernoj Koreji Crkva je proglašena ilegalnom, a od 450 tisuća kršćana, 70 tisuća je od vladajućeg režima strpano u svojevrsne koncentracijske kampove jer predstavljaju “zapadnjačku prijetnju nacionalnoj sigurnosti”. U Alžiru, Iranu i Siriji automobili i kuće lete u zrak, čitavi gradovi se iseljavaju (Homs napustilo 160 tisuća kršćana) a “kućne crkve” su pod racijama i strogo popisane, kako se ne bi širile.


Osim krvavih progona, progoni današnjice u tehnološki naprednijim zemljama Zapada mogu se okarakterizirati kao pravni, psihološki i duhovni progoni. Donose se zakoni koji degradiraju ljudsko dostojanstvo (abortus, eutanazija, rodni i spolni odgoj). Suvremene vlade vrše pritisak na Crkvu i žele krojiti njezino javno djelovanje po svojoj mjeri. Nije li to novi oblik cezaropapizma? S druge strane, neki pripadnici klera dodvoravaju se svjetovnim moćnicima i narodu želeći se domoći javne vlasti. Grade svoj imidž na humanoj službi koja im je povjerena, a u isto vrijeme paradoksalno je se odriču. Dok je Konstantin ponosno isticao svoj labarum (vojnu zastavu u obliku kristograma), kršćani križ danas moraju skrivati. Križ se uklanja sa javnih mjesta (primjerice, križ u Poljskoj u čast poginulih državnika u avionskoj nesreći; sa kovanica s likom Ćirila i Metoda u Slovačkoj). Predsjednik SAD-a, po mnogočemu “suvremeni Konstantin”, uklanja križ kod svojeg javnog nastupa (lanjski govor na Georgetownu). Hrvatske branitelje, koji su pod geslom Konstantina “In hoc signo vinces” branili ovu zemlju, danas se marginalizira. Neradna nedjelja mnogima je samo san. Gradovima marširaju gay parade. Zakoni opterećuju samce i umirovljenike. Crkva se, i nakon 20 godina od pada komunizma, muči sa povratom vlastite imovine.


Što je s međureligijskim dijalogom? Jesmo li spremni strpljivo raditi na uklanjanju nasilja kad je u pitanju prenošenje vjere? Poseban problem je jedinstvo kršćana. Središnji dio proslave Konstantinova jubileja, predviđenog 6. listopada ove godine, trebao bi se održati u njegovom rodnom gradu Nišu u današnjoj Srbiji. Iako je izrazio želju za dolaskom, Papa nije pozvan. Tako je propuštena jedna izuzetna prilika za unapređivanje ekumenskog dijaloga.


I, što nam je činiti?

Ugledni američki mislilac Peter Kreeft postavio je zanimljivo pitanje: “Kad biste bili izvedeni pred sud zbog toga što ste kršćanin, bi li bilo moguće pronaći dovoljno dokaza za vašu krivnju?”.
Budimo zahvalni na svemu što imamo. Mnogo toga nam je dano, a to ne znamo cijeniti. Jedna od najučinkovitijih stvari u obrani vjerske slobode je naša mreža prijatelja. Molimo se za one koji su progonjeni. Iskoristimo blagodati suvremene tehnologije i medija za suvremenu, novu evangelizaciju. Budimo informirani. Donirajmo organizacijama koje pomažu progonjenoj Crkvi po svijetu. Nasuprot kulturi smrti, odgajajmo mlade naraštaje za kulturu života, odgovorno roditeljstvo i bračni život. Neka naši unuci dožive rađanje jedne nove, pozitivnije Konstantinovske ere koja mora biti obilježena rađanjem civilizacije ljubavi i kulture na svjetskoj razini. Tako će naša Crkva doživjeti puninu onoga na što je pozvana - biti jedna, sveobuhvatna, univerzalna. Biti otvorena svakom čovjeku kako bi, u konačnici, Krist mogao biti “sve u svima” (Ef 1,22-23).

 

                                       Danko Kovačević, I. godina

Please publish modules in offcanvas position.